Dvije boli

Piše: Neda Vuković, logoterapijska savjetodavna terapeutkinja

U terapijskim procesima često susrećem jednu vrlo ljudsku pogrešku u načinu razmišljanja. Ljudi vjeruju da će, ako izbjegnu neko suočavanje, odustanu od nečega što jako žele ili se ne usude krenuti prema nečemu što ih dugo zove, izbjeći bol.

Ako ne pokušam, ne mogu ne uspjeti.
Ako se ne izložim, ne mogu biti odbijena.
Ako ne kažem što želim, ne mogu biti razočarana.
Ako odustanem na vrijeme, možda me neće toliko koštati.

I na prvi pogled to savršeno ima smisla.

Život nije vakuum

Problem je samo u tome što ovaj život nije vakuum. Ne postoji mjesto na koje se možemo skloniti, a da pritom ne platimo nikakvu cijenu.

Možemo odustati od nečega što želimo kako bismo izbjegli bol mogućeg neuspjeha. Ali tada postoji druga bol: ona zbog toga što nikada nismo pokušali.

Možemo ostati u poznatom kako ne bismo osjetili strah od promjene. Ali tada plaćamo cijenu života koji smo možda već prerasli.

Možemo se ne izložiti kako nas netko ne bi odbio. Ali tada moramo živjeti s pitanjem što bi se dogodilo da jesmo.

Između dviju boli

I tu se često dogodi jedan važan „aha“ trenutak u terapiji:

Ne biraš između boli i života bez boli.
Biraš između dviju boli. Između boli suočavanja s nečim važnim i boli propuštanja onoga što ti je važno.

Glasna bol i tiha bol

Jedna je obično glasnija i na prvi pogled djeluje strašnija. To je bol suočavanja, rizika, neizvjesnosti i promjene. Osjetimo je unaprijed i upravo zato nas plaši.

Druga je puno tiša. To je bol odustajanja od sebe. U početku ponekad čak izgleda kao olakšanje. A onda se može početi pojavljivati godinama poslije: kao nemir, frustracija, žaljenje, zavist prema ljudima koji su se usudili ili kao neobičan osjećaj da je naš život sasvim u redu, a da mi u njemu ipak nismo potpuno svoji.

Koja bol ima više smisla?

Zato pitanje nije:
„Koji će me izbor manje boljeti?“
Ni:
„Kako mogu biti sigurna da neću pogriješiti?“

Ponekad je mnogo zrelije pitati:
„Koju sam bol spremna nositi?“
I još važnije:
„Koja od ovih dviju boli za mene ima više smisla?“

Upravo mi je zato logoterapijska perspektiva posebno bliska. Ona nam ne obećava život iz kojeg možemo ukloniti svu bol, neizvjesnost i cijenu vlastitih izbora. Ali čovjeku vraća nešto puno važnije: mogućnost da bira prema smislu koji za njega ima dublju vrijednost i značenje. Da ne pita samo što će danas biti lakše, nego što dugoročno ima više smisla.

Bol koja nekamo vodi

Koju cijenu vrijedi platiti za ono što mi je važno?
Koja me bol vodi prema životu koji želim živjeti i osobi kakva želim postati?
A koja mi samo pomaže da danas ne osjetim strah dok račun tog izbora ostavlja nekoj budućoj verziji mene?

Ponekad ne možemo birati hoće li boljeti.
Ali možemo birati bol koja nekamo vodi.

I možda je upravo to jedna od zrelijih definicija hrabrosti:
ne izabrati ono što ne boli,
nego ono za što vrijedi podnijeti bol.