Logoterapija
Psihoterapijski pravac Viktora E. Frankla, utemeljen na uvjerenju da je čovjek biće trajno usmjereno prema smislu.
Utemeljitelj i nasljeđe
Logoterapija i egzistencijalna analiza (LT/EA) jedan je od najpoznatijih i najraširenijih pravaca egzistencijalne psihoterapije. Utemeljio ju je austrijski neurolog, psihijatar i filozof Viktor Emil Frankl (1905.–1997.), čije je djelo ostavilo dubok trag u razvoju suvremene psihoterapije i humanističke psihologije.
Franklova teorija nastajala je na bogatom nasljeđu psihodinamske misli. Svoje je profesionalno oblikovanje započeo u okruženju prve dvije bečke škole psihoterapije, Freudove psihoanalize i Adlerove individualne psihologije. S obojicom je bio u izravnom kontaktu, a s obojicom se i razišao. Uvažavajući njihov doprinos razumijevanju nesvjesnih procesa, razvoja ličnosti i ljudske motivacije, Frankl je smatrao da razumijevanje čovjeka ostaje nepotpuno ukoliko se uz volju za užitkom i volju za moći ne prepozna volja za smislom kao temeljna ljudska motivacija.
Logoterapiju zato nije promatrao kao odbacivanje prethodnih psihoterapijskih tradicija, nego kao njihovo proširenje i svojevrsnu krunu antropološkog razumijevanja čovjeka. Zbog toga se logoterapija često naziva trećom bečkom školom psihoterapije. Riječ logos u njezinu imenu ne označava govor, nego smisao, pa se logoterapija najkraće može opisati kao terapija usmjerena na smisao.
Posebnost logoterapije nije samo u njezinim teorijskim postavkama nego i u životnom iskustvu njezina utemeljitelja. Franklova razmišljanja o smislu nisu nastala isključivo u akademskom okruženju, nego su potvrđena njegovim osobnim iskustvom preživljavanja nacističkih koncentracijskih logora. Rukopis koji je nosio sa sobom oduzet mu je pri dolasku u logor, a ono što je ondje proživio postalo je provjera tvrdnji koje je do tada iznosio teorijski.
Upravo je iz tog iskustva proizašlo jedno od njegovih najpoznatijih djela, Čovjekovo traganje za smislom, koje desetljećima ostaje među najutjecajnijim knjigama iz područja psihologije, psihoterapije i mentalnog zdravlja te je inspiriralo milijune čitatelja diljem svijeta.
Frankl je pokazao da čovjek, čak i u okolnostima koje ne može promijeniti, zadržava slobodu izabrati vlastiti stav i pronaći smisao.
Tri temeljna pojma
Logoterapijska antropologija počiva na tri međusobno povezane postavke koje čine okosnicu cijelog pristupa: slobodi volje, volji za smislom i smislu života.
Sloboda volje ne znači slobodu od uvjeta, nego slobodu prema uvjetima. Čovjek je uvijek uvjetovan, biološki, psihološki i socijalno, ali nikada nije potpuno određen tim uvjetima. Između onoga što nam se događa i onoga kako na to odgovaramo uvijek postoji prostor, ma koliko bio uzak, u kojem se odlučuje tko ćemo biti.
Volja za smislom temeljna je motivacijska sila čovjeka. Nije riječ o potrebi za ugodom niti o težnji za nadmoći, nego o usmjerenosti prema nečemu ili nekome izvan sebe. Kada ta usmjerenost izostane, nastaje ono što je Frankl nazvao egzistencijalnim vakuumom, stanje unutarnje praznine i besciljnosti koje se često očituje kroz dosadu, apatiju ili kompulzivno traganje za podražajima.
Smisao života nije apstraktna ideja koju bi terapeut mogao isporučiti klijentu. Smisao je uvijek konkretan, vezan uz određenu osobu i određeni trenutak, i ne izmišlja se nego se otkriva. Upravo se u toj razlici logoterapija razilazi s dijelom egzistencijalističke tradicije koja smisao smatra čovjekovim izumom.
Ne pitamo mi što možemo očekivati od života, nego što život očekuje od nas.
Tri puta do smisla
Frankl je opisao tri načina na koja čovjek može ostvariti smisao, i to bez obzira na okolnosti u kojima se nalazi.
Stvaralačke vrijednosti ostvaruju se onim što činimo i dajemo svijetu: radom, stvaranjem, djelovanjem, brigom za nešto što nas nadilazi. To je put koji je većini ljudi najbliži i najprepoznatljiviji.
Doživljajne vrijednosti ostvaruju se onim što primamo od svijeta: susretom s ljepotom, prirodom, umjetnošću i, prije svega, susretom s drugom osobom. Ljubav je za Frankla bila najizravniji put do smisla, jer omogućuje da drugu osobu vidimo u njezinoj jedinstvenosti i u onome što tek može postati.
Stavovne vrijednosti ostvaruju se onda kada prva dva puta više nisu dostupna. Kada se čovjek suoči s patnjom koju ne može ukloniti, s neizlječivom bolešću, gubitkom ili krivnjom, ostaje mu sloboda da zauzme stav prema toj patnji. Upravo je taj treći put logoterapiji dao njezinu specifičnu snagu u radu s ljudima u graničnim situacijama.
Frankl je pritom bio izričit da patnja sama po sebi nije vrijednost i da je ne treba tražiti. Ako se uzrok patnje može ukloniti, treba ga ukloniti. Stavovne vrijednosti odnose se isključivo na patnju koja se ne može izbjeći.
Metode u terapijskom radu
Logoterapija nije zbirka tehnika, ali je razvila nekoliko prepoznatljivih metoda koje se i danas koriste, često i izvan logoterapijskog konteksta.
Paradoksna intencija primjenjuje se u radu s anksioznim i opsesivnim smetnjama. Klijenta se potiče da, umjesto da se bori protiv simptoma, poželi upravo ono čega se boji, i to s dozom humora. Time se prekida začarani krug anticipatorne anksioznosti, u kojem strah od simptoma sam izaziva simptom.
Derefleksija je usmjerena protiv pretjeranog samopromatranja. Kada je osoba prekomjerno usredotočena na vlastito funkcioniranje, pažnja se svjesno preusmjerava prema nečemu izvan nje same. Metoda se pokazala osobito korisnom u radu sa smetnjama u kojima hiperrefleksija održava problem.
Sokratovski dijalog temeljni je razgovorni alat logoterapije. Terapeut ne nudi odgovore nego postavlja pitanja koja osobi pomažu da dođe do vlastitih uvida, prepozna vrijednosti prema kojima je usmjerena i uoči mogućnosti koje dotad nije vidjela.
Modifikacija stavova primjenjuje se ondje gdje se okolnosti ne mogu promijeniti. Rad se usmjerava na stav koji osoba zauzima prema tim okolnostima, jer se upravo u tom stavu otvara prostor slobode.
Kome je namijenjena
Logoterapija se u kliničkoj praksi primjenjuje u radu s anksioznim poremećajima, depresivnim stanjima, ovisnostima, poremećajima prilagodbe i psihosomatskim smetnjama, redovito u suradnji s medicinskim stručnjacima ondje gdje je takva suradnja potrebna.
Posebno je područje njezine primjene rad s ljudima koji se suočavaju s onim što se ne može popraviti: s teškom i neizlječivom bolešću, gubitkom bliske osobe, krivnjom i suočavanjem s vlastitom smrtnošću. U palijativnoj skrbi i psihoonkologiji logoterapija nudi okvir koji ne obećava uklanjanje patnje, nego traži način da se u njoj zadrži dostojanstvo i smisao.
Uz kliničku primjenu, logoterapijski se pristup koristi i u savjetodavnom radu, u radu s parovima i obiteljima, u organizacijama te u obrazovanju, svugdje gdje se otvaraju pitanja vrijednosti, odgovornosti i usmjerenja.
Za razliku od pristupa koji se prvenstveno usmjeravaju na simptome ili prošle konflikte, logoterapija polazi od uvjerenja da je čovjek biće koje je trajno usmjereno prema smislu. Terapeut pritom ne daje gotove odgovore niti nameće vrijednosti, već kroz autentičan terapijski odnos pomaže osobi da prepozna vlastite vrijednosti, mogućnosti i odgovornost te pronađe smislen način suočavanja sa životnim izazovima.
Egzistencijalna analiza je teorijski temelj logoterapije
Ako vas zanima antropologija na kojoj logoterapija počiva, pročitajte više o egzistencijalnoj analizi.