Egzistencijalna analiza
Antropološki temelj na kojem logoterapija počiva, i filozofska tradicija iz koje je izrasla.
Što je egzistencijalna analiza
Egzistencijalna analiza predstavlja teorijski i antropološki temelj logoterapije. Dok logoterapija odgovara na pitanje kako se s osobom radi, egzistencijalna analiza odgovara na prethodno pitanje: što čovjek uopće jest.
Ona nastoji razumjeti čovjeka kao cjelovito biće, biološko, psihološko, socijalno i duhovno, koje je uvijek usmjereno prema vrijednostima i mogućnosti ostvarivanja smisla. Riječ analiza ovdje ne označava rastavljanje na dijelove, nego razjašnjavanje. Cilj nije razložiti osobu na mehanizme, nego rasvijetliti način na koji ona postoji.
Ta razlika ima izravne kliničke posljedice. Ako se čovjeka razumije isključivo kao skup nagona, obrana i naučenih obrazaca, terapijski rad svodi se na popravljanje mehanizma. Ako se razumije i kao biće koje zauzima stav prema vlastitim uvjetima, otvara se prostor za pitanja koja mehanizam ne može obuhvatiti: prema čemu je ta osoba usmjerena, što joj je važno, i što od nje ovaj trenutak traži.
Egzistencijalna analiza odgovara na pitanje što čovjek jest. Logoterapija odgovara na pitanje kako mu se pristupa.
Egzistencijalizam: filozofski korijeni
Egzistencijalna analiza nije nastala u praznini. Izrasla je iz egzistencijalističke filozofije, tradicije koja je u devetnaestom i dvadesetom stoljeću premjestila težište filozofskog pitanja s apstraktne biti čovjeka na konkretnu ljudsku egzistenciju.
Egzistencijalizam polazi od uvida da čovjek nema unaprijed zadanu narav koju bi samo trebao ispuniti. Prvo postojimo, a tek se potom, kroz izbore i djelovanje, oblikujemo u ono što jesmo. Iz toga slijedi da su sloboda i odgovornost neodvojive: ako nas ništa ne određuje do kraja, onda za ono što od sebe načinimo odgovaramo sami.
Søren Kierkegaard prvi je tjeskobu opisao ne kao simptom nego kao vrtoglavicu slobode, stanje koje se javlja upravo zato što čovjek pred sobom vidi mogućnosti. Friedrich Nietzsche postavio je pitanje kako živjeti nakon urušavanja naslijeđenih vrijednosti. Martin Heidegger analizirao je čovjekovo postojanje kao bivanje u svijetu koje je uvijek već usmjereno prema vlastitom kraju, iz čega proizlazi hitnost i ozbiljnost svakog izbora.
Karl Jaspers, i sam psihijatar, uveo je pojam graničnih situacija: smrti, patnje, borbe i krivnje, situacija koje se ne mogu zaobići i u kojima se čovjek susreće sa samim sobom. Martin Buber je pokazao da se čovjek ostvaruje tek u odnosu, u susretu u kojem drugoga ne tretiramo kao stvar nego kao osobu. Max Scheler, čiji je utjecaj na Frankla bio osobito izravan, razvio je fenomenologiju vrijednosti prema kojima je čovjek usmjeren.
Ti su uvidi za psihoterapiju bili presudni. Tjeskoba, krivnja i suočavanje sa smrtnošću prestaju biti isključivo simptomi koje treba ukloniti i postaju teme koje pripadaju ljudskom postojanju kao takvom. Terapeut koji to ne prepozna riskira da patologizira ono što je zapravo egzistencijalno.
Tjeskoba je vrtoglavica slobode.
Gdje se Frankl razilazi s egzistencijalizmom
Frankl je iz egzistencijalističke tradicije preuzeo slobodu, odgovornost i ozbiljnost konačnosti, ali se od jednog njezina dijela odlučno razišao.
Za dio egzistencijalističke misli, osobito onaj koji polazi od Sartrea, svijet je bez smisla, a čovjek smisao izmišlja. Frankl je tvrdio suprotno: smisao se ne izmišlja nego otkriva. On nije projekcija koju osoba nameće stvarnosti, nego nešto što ju u konkretnoj situaciji čeka i na što je pozvana odgovoriti. Terapeut zato nije netko tko klijentu daje smisao, ali ni netko tko tvrdi da smisla nema.
Ta razlika mijenja ton cijelog pristupa. Egzistencijalna analiza u Franklovoj verziji nije filozofija tjeskobe nego filozofija poziva. Čovjek nije napušten u besmislenom svemiru, nego je ispitivan od strane života, a odgovor daje načinom na koji živi.
Zbog toga se logoterapija ponekad opisuje kao optimistična, što je opis koji Frankl nije prihvaćao. Nije riječ o optimizmu koji patnju umanjuje, nego o onome što je nazvao tragičnim optimizmom, sposobnosti da se i pred patnjom, krivnjom i smrtnošću kaže da životu unatoč svemu.
Trodimenzionalna slika čovjeka
Središnji doprinos egzistencijalne analize razumijevanju čovjeka jest dimenzionalna antropologija. Frankl je razlikovao tri dimenzije postojanja: somatsku, psihičku i noetsku, odnosno duhovnu.
Somatska dimenzija obuhvaća tijelo, neurobiologiju i sve što je organski uvjetovano. Psihička dimenzija obuhvaća emocije, nagone, obrambene mehanizme, naučene obrasce i sve ono što je predmet psihodinamskog razumijevanja. Noetska dimenzija obuhvaća ono što je specifično ljudsko: slobodu, odgovornost, savjest, vrijednosti, ljubav, savjest i sposobnost da se čovjek postavi prema samome sebi.
Bitno je da te tri dimenzije nisu tri kata jedne zgrade, niti se noetska dimenzija smatra višom ili vrjednijom. Riječ je o razinama na kojima se ista osoba istodobno može promatrati. Osoba se ne dijeli, nego se sagledava iz više perspektiva, i tek ih sve zajedno čine cjelovitom.
Klinički je najvažnija posljedica ta da noetska dimenzija ostaje netaknuta bolešću. Bolest može zahvatiti tijelo i može ozbiljno pogoditi psihičko funkcioniranje, ali sposobnost zauzimanja stava ne nestaje. Frankl je tu sposobnost nazvao prkosnom moći duha, sposobnošću čovjeka da se odupre onome što ga uvjetuje, čak i kada te uvjete ne može promijeniti.
Iz odnosa između onoga što čovjek jest i onoga što bi tek trebao postati proizlazi noodinamika, zdrava napetost koja čovjeka drži u pokretu. Za razliku od psihodinamike, koja opisuje igru nesvjesnih sila, noodinamika opisuje napetost prema smislu. Frankl je upozoravao da je pogrešno u terapiji težiti uklanjanju svake napetosti, jer čovjeku ne treba stanje bez napetosti nego smislen zadatak.
Od filozofije do terapijske sobe
Frankl se snažno oslanjao na fenomenološku metodu i nasljeđe egzistencijalne filozofije. Njegova je namjera bila filozofska promišljanja o ljudskoj egzistenciji, slobodi, odgovornosti i smislu prevesti u konkretan psihoterapijski pristup koji može pomoći ljudima u suočavanju s psihičkim poremećajima, životnim krizama, gubitkom, patnjom i egzistencijalnim pitanjima.
U praksi to znači da terapeut uz dijagnostičko razumijevanje simptoma zadržava i drugo pitanje: što ova osoba, u ovim okolnostima, prepoznaje kao vrijedno, i kakav stav prema tome zauzima. Ta dva pitanja nisu u sukobu. Psihodijagnostika i psihodinamsko razumijevanje ostaju nužni, ali nisu dostatni.
Za edukanta to znači učiti dvije stvari usporedno: razlikovati psihodinamiku od noodinamike, i prepoznati kada je pred njim simptom koji traži liječenje, a kada egzistencijalno pitanje koje traži odgovor. Pogreška u oba smjera ima cijenu. Egzistencijalno tumačenje depresije koja zahtijeva liječenje jednako je štetno kao i svođenje životne krize na poremećaj.
Upravo se u toj sposobnosti razlikovanja nalazi ono što egzistencijalnu analizu čini korisnom i izvan logoterapijskog konteksta, i zbog čega je njezino poznavanje temelj cijelog našeg edukacijskog programa.