Kada u terapijskoj sobi netko kaže da ne zna tko je više, rijetko traži definiciju. Traži način da izdrži pitanje. Upravo je to tlo na kojem je izrasla egzistencijalistička filozofija, i razlog zbog kojeg je psihoterapija od nje toliko posudila.
Postojanje prethodi biti
Klasična filozofija dugo je polazila od pretpostavke da svaka stvar ima svoju bit, unaprijed zadanu narav koju treba ostvariti. Egzistencijalisti su taj redoslijed obrnuli. Čovjek najprije jest, zatiče se u svijetu koji nije birao, i tek se potom, kroz izbore i djelovanje, oblikuje u ono što će biti.
Posljedica je neugodna i oslobađajuća u isti mah. Ako nas ništa ne određuje do kraja, onda za ono što od sebe načinimo odgovaramo sami. Sloboda i odgovornost postaju dvije strane iste stvari.
Tjeskoba je vrtoglavica slobode.
Kierkegaardova rečenica opisuje ono što terapeuti prepoznaju svakodnevno. Tjeskoba se često ne javlja zato što je nešto pošlo po zlu, nego zato što je pred osobom otvoren izbor koji ne može delegirati.
Granične situacije
Karl Jaspers, koji je i sam bio psihijatar prije nego što je postao filozof, uveo je pojam graničnih situacija. To su okolnosti koje se ne mogu zaobići ni riješiti: smrt, patnja, borba i krivnja. U njima se, prema Jaspersu, čovjek prvi put susreće sa samim sobom bez posredovanja.
Za kliničara je ovaj pojam praktičan koliko i filozofski. Pomaže razlikovati dvije vrste teškoća koje izgledaju slično:
- simptom koji ima svoju dinamiku i koji se može liječiti
- egzistencijalno pitanje koje nema rješenje nego traži stav
Pogreška u bilo kojem smjeru ima cijenu. Egzistencijalno tumačenje depresije koja zahtijeva liječenje jednako je štetno kao i svođenje životne krize na poremećaj.
Susret, a ne tehnika
Martin Buber je tvrdio da se čovjek ostvaruje tek u odnosu, i to u odnosu u kojem drugoga ne tretiramo kao predmet nego kao osobu. Ta razlika, koju je opisao kao razliku između Ja i Ti i Ja i Ono, izravno pogađa pitanje što terapija zapravo jest. Ako je terapija primjena postupka na osobu, Buberov prigovor stoji. Ako je susret u kojem se nešto događa objema stranama, onda tehnika ostaje sredstvo, a ne sadržaj.
Zašto ovo pripada edukaciji
Egzistencijalizam sam po sebi nije psihoterapija. Nema metodu, nema dijagnostiku i ne nudi postupak. Ono što nudi jest okvir unutar kojega pitanja o slobodi, krivnji, smrtnosti i smislu prestaju biti smetnja u terapijskom radu i postaju njegov legitiman dio.
Frankl je iz te tradicije preuzeo ozbiljnost, ali ne i zaključak. Ondje gdje dio egzistencijalista tvrdi da čovjek smisao izmišlja, Frankl je ustrajao na tome da se smisao otkriva. O toj razlici, i o tome što ona mijenja u terapijskoj sobi, pišemo na stranici o egzistencijalnoj analizi.